|
1. |
Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi
|
|
2. |
i kunem se du{om koja sebe kori.
|
|
3. |
Zar ~ovjek misli da kosti njegove ne}emo sakupiti?
|
|
4. |
Ho}emo, Mi mo`emo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.
|
|
5. |
Ali, ~ovjek ho}e dok je `iv da grije{i
|
|
6. |
pa pita: "Kada }e Smak svijeta biti?"
|
|
7. |
Kad se pogled od straha uko~i
|
|
8. |
i Mjesec pomra~i
|
|
9. |
i Sunce i Mjesec spoje
|
|
10. |
tog dana ~ovjek }e povikati: "Kuda da se bje`i?"
|
|
11. |
Nikuda! Uto~i{ta nema.
|
|
12. |
Toga dana bi}e Gospodaru tvome prepu{ten,
|
|
13. |
toga dana ~ovjek }e o onome {to je pripremio, a {to propustio obavije{ten biti,
|
|
14. |
sam ~ovjek }e protiv sebe svjedo~iti,
|
|
15. |
uzalud }e mu biti {to }e opravdanja svoja iznositi.
|
|
16. |
Ne izgovaraj Kuran jezikom svojim da bi ga {to prije zapamtio,
|
|
17. |
Mi smo du`ni da ga saberemo da bi ga ti ~itao.
|
|
18. |
A kada ga ~itamo, ti prati ~itanje njegovo,
|
|
19. |
a poslije, Mi smo du`ni da ga objasnimo.
|
|
20. |
Uistinu! vi ovaj prolazni svijet volite,
|
|
21. |
a o onom drugom brigu ne vodite.
|
|
22. |
Toga dana }e neka lica blistava biti,
|
|
23. |
u Gospodara svoga }e gledati;
|
|
24. |
toga dana }e neka lica smrknuta biti,
|
|
25. |
te{ku nevolju }e o~ekivati.
|
|
26. |
Pazi! Kada du{a dopre do klju~nih kosti,
|
|
27. |
i vikne se; "Ima li vidara?"
|
|
28. |
i on se uvjeri da je to ~as rastanka
|
|
29. |
i noga se uz nogu savije,
|
|
30. |
toga dana }e Gospodaru tvome priveden biti:
|
|
31. |
"Nije vjerovao nije molitvu obavljao,
|
|
32. |
nego je poricao i le|a okretao,
|
|
33. |
a onda svojima bahato odlazio."
|
|
34. |
Te{ko tebi! Te{ko tebi!
|
|
35. |
i jo{ jednom: Te{ko tebi! Te{ko tebi!
|
|
36. |
Zar ~ovjek misli da }e sam sebi prepu{ten biti, da ne}e odgovarati?
|
|
37. |
Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,
|
|
38. |
zatim ugru{ak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik u~ini,
|
|
39. |
i od njega onda dvije vrste, mu{karca i `enu, stvori,
|
|
40. |
i zar Taj nije kadar da mrtve o`ivi?
|
